Watch videos with subtitles in your language, upload your videos, create your own subtitles! Click here to learn more on "how to Dotsub"

The Story of Cap & Trade - Priča o tržištu ugljika

0 (0 Likes / 0 Dislikes)
Ovo je priča o svijetu opsjednutom - stvarima. Priča o sustavu u krizi. Uništavamo planet, trujemo jedni druge, i uopće se ne zabavljamo. Dobra stvar je da ako počnemo razumijevati sustav, možemo uvidjeti i prostor za pretvaranje problema u rješenja. PRIČA O STVARIMA - TRŽIŠTE UGLJIKA "Zašto se problem ne može rješiti razmišljanjem koje je do njega dovelo" Tako sam radosna što se svijet konačno ujedinjuje u borbi protiv klimatskih promjena. Kad sam prvi put čula da se naši vođe sastaju da bi razgovarali o mogućim rješenjima, laknulo mi je. Nije li i vama? Onda sam rekla, čekaj malo. Što točno planiraju poduzeti? Raspitala sam se i moram vam reći da nisu sva rješenja koje oni uzimaju u obzir ono što bih ja nazvala rješenjima. Štoviše, njihovo glavno rješenje, poznato pod imenom «ograničiti i trgovati» ili «trgovanje emisijama ugljika» zapravo je velik problem. Znam da je ovo zadnje o čemu vam se sluša, ali radi se budućnosti naše planete i moramo odvojiti vrijeme da pokušamo razumjeti što se tu događa. Upoznajte dečke koji zagovaraju ovo takozvano rješenje. Među njima su dečki iz Enrona, tvrtke koja je osmislila trgovanje energijom, te financijeri s Wall Streeta, kao Goldman Sachs, koji su nam priuštili krizu prouzročenu hipotekarnim kreditima. Njihov je posao stvaranje novih tržišta - oni stave svoj ulog na stol, a onda kad svi, uključujući njihovu baku, uđu u igru, oni otperjaju s ogromnim količinama novca kada vrijednost postane prenapuhana i balon pukne. Eto, njihov zadnji balon je puknuo i sad imaju novu ideju za tržište – trgovanje zagađenjem ugljikom. Spremaju se stvoriti novi 3 trilijuna dolara vrijedan balon, ali kad ovaj pukne, neće sa sobom povući samo naše ulagačke portfelje, nego bi mogao povući SVE. Dakle, kako djeluje tržište ugljika? Uglavnom svi ozbiljni znanstvenici se slažu da moramo smanjiti količinu ugljika u atmosferi na 350 ppm ako želimo izbjeći klimatsku katastrofu. U SAD to znači smanjiti emisije ugljika za 80% - možda čak i više - do 2050. 80%! Problem je u tome što većina globalnog gospodarstva počiva na sagorjevanju fosilnih goriva koje ispušta CO2: tvornice koje proizvode sve naše stvari, brodovi i kamioni koji ih prevoze po svijetu, naši auti i aparati, skoro sve. Kako ćemo onda smanjiti emisije za 80%, a da se ne moramo svi vratiti na život poljoprivrednika prije 50 godina? Dečki koji zastupaju tržište ugljika kažu da je taj program najbolji način. Prvi korak bi bio ostvariti da se vlade širom svijeta slože oko ograničavanja godišnjih emisija. Smatram da je taj dio odličan. Kako oni planiraju osigurati da emisije ostanu unutar granica? Vlade bi distribuirale određenu količinu dozvola za zagađivanje. Svake godine bilo bi sve manje dozvola jer je granica sve niže. Inovativne tvrtke koje stvaraju čiste alternative i postižu višu energetsku učinkovitost moći će profitirati. Kako dozvola bude sve manje, postajale bi sve vrednije, tako da će ih, naravno, tvrtke koje imaju viška, željeti prodati tvrtkama kojima treba još. Tu počinje trgovanje. Logika je ta da, dok god ostanemo unutar granica, nije važno tko postaje ekološkiji a tko i dalje zagađuje. Na vrijeme ćemo smanjiti emisije i izbjeći katastrofu. I naravno da ovi dečki uzimaju proviziju kao brokeri na ovom triku teškom multi-trilijune dolara. Pardon, tržištu. Spasimo planet i obogatimo se usput, zvuči odlično, zar ne? Neki moji prijatelji kojima je zaista stalo do budućnosti našeg planeta podupiru tržište ugljika. Mnoge udruge za zaštitu okoliša koje poštujem također. Znaju da to nije savršeno rješenje i ne sviđa im se pomisao da se budućnost planeta preda ovim dečkima, ali smatraju da je to važan prvi korak i da je i to bolje nego ništa. Ja baš nisam sasvim sigurna u to. I nisam jedina. Sve veći broj znanstvenika, studenata, poljoprivrednika i poduzetnika koji misle dugoročno govore «ČEKAJTE MALO!» Čak i ekonomisti koji su osmislili sistem ograničavanja i trgovanja za rješavanje manjih problema kao što su zagađivanje gnojivima i sumpornim dioksidom kažu da ovaj sistem nikada neće raditi u korist sprečavanja klimatskih promjena. Evo zašto mislim da su u pravu. Kod bilo kakve financijske namještaljke, kao što su bili drugorazredni hipotekarni krediti ili piramidni sustav Berniea Madoffa, vrag je uvijek u detaljima. A u prijedlozima trgovanja ugljikom koji se razmatraju ima puno takvih detalja gdje vrag može trgovati. Prvi vrag zove se «slobodne dozvole» radi kojih neki cijeli ovaj prijedlog zovu «ograničavanje i poklanjanje». U ovoj varijanti industrijski zagađivači dobit će veliku većinu ovih vrijednih dozvola besplatno. BESPLATNO! Što su više zagađivali, više će dobiti. To je kao da im zahvaljujemo što su doveli do ovog problema! U Europi je isproban sistem ograničavanja i poklanjanja. Vrijednost dozvola je skakala kao luda, energetski troškovi potrošača su se povisili i znate što? Emisije ugljika su se zapravo povećale! Jedini dio koji je funkcionirao je što su zagađivači zaradili milijarde dolara dodatnog profita. Ekonomisti MIT kažu da bi se ista stvar dogodila i u SAD. Te milijarde dolaze iz NAŠIH džepova. Pravo rješenje bilo bi da taj novac preusmjerimo na posao sprečavanja klimatskih promjena. Umjesto poklanjanja dozvola zagađivačima, mogli bismo ih prodavati i koristiti taj novac za: - Izgradnju energetski čiste ekonomije - Ili dati građanima dividendu za pomoć pri plaćanju viših troškova goriva u prijelaznoj fazi prema čistoj ekonomiji - Ili ga podijeliti s onima koji najviše trpe radi klimatskih promjena. Neki ovo zovu otplaćivanje ekološkog duga S obzirom da mi u razvijenim zemljama ispuštamo većinu ugljika već stoljećima i živimo prilično lagodno, nemamo li odgovornost pomoći onima koji su najugroženiji? To je kao da smo imali veliku zabavu na koju nismo pozvali susjede, a drugi dan smo im isporučili račun za čišćenje. To nije u redu. Jeste li znali da bi u sljedećih sto godina zbog promjene u klimi čitave otočne države mogle nestati pod vodom, a prema UN-u, 9 od 10 afričkih poljoprivrednika moglo bi izgubiti mogućnost uzgajanja hrane. Ne bi li pravo rješenje trebalo pogodovati ovim ljudima, a ne zagađivačima? Vrag broj dva zove se Kompenzacije. Kompenzacijske dozvole se izdaju kada tvrtka navodno smanji emisiju ugljika. Tada dobivaju dozvolu koja se može prodati zagađivaču koji želi dozvolu za emisiju više ugljika. U teoriji, prva aktivnost kompenzira drugu. Opasnost s kompenzacijama je ta što je vrlo teško garantirati da se zaista ne stvara ugljik koji stvara osnovu za naknadu. A kompenzacije imaju novčanu vrijednost. I tako se stvara poticaj za - varanje! U nekim slučajevima varanje nije "kraj svijeta". Ali, u ovom jest! Puno je već primjera varanja! Tako je u Indoneziji korporacija Sinar Mas posjekla prirodne šume, time prouzročila veliku ekološku i kulturološku katastrofu, a zatim su na tim pustopoljinama posadili drveće za proizvodnju palminog ulja. Pogodite što za to dobivaju? Pogodili ste, kompenzacijske dozvole. Manje ugljika? Ne. Više ugljika? Naravno. Tvrtke mogu dobiti kompenzacije čak i za to da ne rade ništa. Tvrtka-zagađivač može tvrditi da je planirala rast od 200%, ali je reducirala planove na 100%. Za tu besmislenu tvrdnju dobivaju kompenzacijske dozvole koje mogu prodati nekome drugome da stvori više zagađenja. To je tako glupo! Popis mogućih namještaljki je podugačak, a neke od najgorih događaju se u takozvanom Trećem Svijetu gdje velike korporacije rade što hoće, kome hoće. A s labavim standardima i regulacijama o kompenzacijama mogu dobiti dozvole za bilo što. Vragovi jedan i dva, Poklanjanje i Kompenzacije, čine sistem nepoštenim i neefikasnim. Ali treći vrag, kojeg ja nazivam Odvlačenje pažnje, čini ga čak opasnim. Imajmo na umu da istovremeno postoje stvarna rješenja, ali radi trgovanja ugljikom sa svim tim rupama i obećanjima bogatstva, mnogi su zaboravili na njih! Nismo ni blizu globalnog dogovora oko ograničavanja ugljika, što bi trebao biti cilj trgovanja ugljikom. Ali umjesto rada na poštenom i čvrstom dogovoru, puštamo kola ispred konja i brzamo u trgovačke dogovore i kompenzacije. Sa svim lažnim projektima kompenzacije, velikih poklona zagađivačima i nesposobnosti rješavanja nepravdi klimatskih promjena, mislite li da će Treći Svijet moći profitirati od globalnog ograničenja? Sumnjam. Ako nas trgovina ugljikom sprječava da zaista ograničimo ugljik, to je opasno odvlačenje pažnje s problema. Smišljanje rješenja ne moramo prepustiti ovim dečkima. Mi i naše vlade možemo stvoriti zakone i učiniti to sami. U SAD već postoji Zakon o čistom zraku, koji potvrđuje da je ugljik tvar koja zagađuje i koju američka Agencija za okoliš ima pravo ograničiti. Pa što čekamo? Neka Agencija ograniči ugljik! Umjesto toga, američki zakon o trgovini ugljikom predložen 2009. obezvređuje Zakon o čistom zraku i rješavanje problema prepušta tržištu. Ako prijedlog o trgovanju ugljikom oslabi našu slobodu da donosimo čvrste zakone, on nam odvlači pažnju. Zabrinuti građani širom svijeta moraju progovoriti i zahtijevati da naše ekonomije mijenjamo tako da smanjimo potrošnju fosilnih goriva. Ali stvaranje tržišta ugljika nas upućuje da mislimo da će sve biti u redu ako vozimo malo manje, promijenimo žarulje i ostalo prepustimo ovim dečkima. Ako tržište ugljika stvara lažan osjećaj napretka, to je opasno odvlačenje pažnje. Ovi prijedlozi tržišta ugljika uglavnom štite dosadašnji način poslovanja. SAD u ovom trenutku daje dvostruko više subvencija za fosilna goriva nego za obnovljive izvore energije. Što? Uopće ne bismo trebali subvencionirati fosilna goriva! Ovi dečki izgleda ne shvaćaju da je najjednostavniji način da se ugljik zadrži podalje od atmosfere da OSTANE U ZEMLJI. Zastupnik u američkom kongresu Rick Boucher, poznati prijatelj industrije ugljena, glasao je za tržište ugljikom. Rekao je da «ono podupire daljnje korištenje ugljena kao energenta.» Nijedan zakon koji potiče iskorštavanje ugljena ne može zaustaviti klimatske promjene. Točka. Jasna ograničenja, čvrsti zakoni, uključivanje građana i ugljični nameti za otplaćivanje ekološkog duga i stvaranje ekonomije na čistu energiju - tako možemo spasiti našu budućnost! Sljedeći put kad vam netko kaže da je tržište ugljika najbolje rješenje, ne vjerujte im! Ili još bolje, razgovarajte s njima. Oni vjerojatno isto žele sigurnu budućnost. Možda su samo zaboravili da kompromise možemo raditi samo do neke točke kada rješenje prestaje biti rješenje. Znam da bismo svi voljeli da ne moramo ništa žrtvovati za spas planeta i još se i obogatiti. Ali osvijestimo se! Ovo je najveća kriza s kojom se čovječanstvo do sada susrelo. Ne možemo je riješiti načinom razmišljanja koji nas je doveo u ove neprilike. Trebamo nešto novo. Neće biti lako, ali vrijeme je za hrabrije snove. Vrijeme je da osmislimo rješenje koje će zaista funkiconirati. Prijevod: kneja.hr - Rješenje problema: pikaiprijatelji.com

Video Details

Duration: 9 minutes and 55 seconds
Country: United States
Language: English
Producer: http://www.storyofstuff.com/capandtrade/
Director: http://www.storyofstuff.com/capandtrade/
Views: 1,939
Posted by: kneja on Dec 8, 2009

The Story of Cap & Trade is a fast-paced, fact-filled look at the leading climate solution being discussed at Copenhagen and on Capitol Hill. Host Annie Leonard introduces the energy traders and Wall Street financiers at the heart of this scheme and reveals the "devils in the details" in current cap and trade proposals: free permits to big polluters, fake offsets and distraction from what’s really required to tackle the climate crisis. If you’ve heard about cap and trade, but aren’t sure how it works (or who benefits), this is the film is for you.

Caption and Translate

    Sign In/Register for Dotsub to translate this video.